Branilaca Bosne 8

75.000 Tuzla

Tel: 061-642-014

22.09.2010

Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta tuzlanskog kantona

Slatina 2

75.000 Tuzla

Poštovani, zovem se Primorac Igor i zaposlen sam kao profesor ekonomske grupe predmeta u JU MSŠ Hasan Kikić u Gradačcu. Obraćam vam se sa prijedlogom za kojeg mislim da moze znatno unaprijediti naš odgojno-obrazovni sistem. Radi se o uvođenju redovnog tj obaveznog odgojnog predmeta, kroz osnovno i srednje obrazovanje. Predmet se moze zvati Odgoj, Kultura zivljenja ili neko treće, prikladnije ime. Ime je najmanje vazno, vazan je sadrzaj tog predmeta.

Na ovu ideju me je potaklo aktuelno stanje u našem društvu ali i u društvu šire, jer smo svjedoci sve većeg nasilja na ulicama. Nasilja i netolerancije, što opet potječe iz nerazumjevanja drugog i drugačijeg. Odnosi izmedju supruznika su loši, ljudi se ne razumiju. Svjedoci smo sve većeg nasilja u medijima svih profila (u filmovima, emisijama, crtanim filmovima, kompjuterskim igricama, internetu). Ljudi sve više oboljevaju od svih vrsta bolesti-raka, dijabetesa, alkoholizma, narkomanije, pretilosti, zakrčenja krvnih sudova,. Mislim da je glavni uzrok svim ovim probelmima nedostatak informacija tj znanja iz ovih oblasti. A najbolje vrijeme da se ta znanja stječu su u vrijeme kada se ljudi formiraju kao ličnosti. Od 6-te do 19-te godine.

Mladi a i ljudi uopšte su potpuno neobavješteni i neobrazovani o velikom broju stvari od kojih im se sastoji svakodnevni život. Čudo je kako uopšte i uspjevamo prolaziti kroz život sa tolikom količinom neznanja o stvarima koje su vazne u zivotu.

To su odnos prema svome zdravlju, medijima svih vrsta, opijatima-drogom, alkoholom, pušenjem, tolerancija, zdrava komunikacija, mentalna higijena, ishrana, ekologija, fizicka aktivnost.

Istakao bih nekoliko razloga zašto trebamo uvesti ovaj predmet:

1. Učenici će imati puno pozitivniji stav prema školi kao instituciji. Uvođenjem ovakve problematike u škole uvešćemo sadrzaje koji će biti povezani sa njihovim svakodnevnim zivotom. Ovo gradivo je interesantno, dinamično, nešto što imaju u zivotu svaki dan. Vrlo je vazno djecu privući sadrzajima koji bi njima mogli biti interesantni. Tada će ići puno radije u školu, znajući da će se tamo susresti sa nečim što ih zanima. Prihvatanje gradiva i obrazovnih predmeta će biti puno prirodnije i uspješnije. Neće se shvatati kao obaveza nego kao dio tog novog, svjezeg i interesantnog sistema. Škola će postati mjesto gdje dozivljavaju nove, interesantne stvari. Vrlo je vazno kako ljudi dozivljavaju mjesto na koje dolaze. Od toga će zavisiti i njihov uspjeh u toj ustanovi. To su osnove psihologije.

2. Moze li neko reći da ima novca i mogućnosti za 10 ili 15 obrazovnih predmeta a nema za jedan odgojni? Jeli tada opravdano školu zvati odgojno-obrazovnom ustanovom?

3. Jedan od vrlo vaznih aspekata koji će doprinjeti uspjehu osvještavanja mladih po pitanju sve ove problematike je stalnost bavljenja time. Ako se i najgori učenik mora baviti problematikom ponašanja, pristojnosti, tolerancije, paznje po pitanju droga, alkohola, nakon 8 godina pohađanja ovakve nastave njegovo ponašanje mora biti bolje i kultivisanije nego da je to slušao jednu godinu. Dodjeljivanjem obaveznosti i stalnosti ovakvoj problematici mi ćemo joj dali vaznost. Učenici će spram nje imati poštovanje, svjesno ali i ono podsvjesno. I susrećući se, na redovnoj tj obaveznoj nastavi sa ovom problematikom, oni po svim zakonima psihologije, vjerovatnoće i prirode ljudskoga bića moraju postati bolji, tolerantniji i zdraviji članovi ovog društva, zadovoljnije i sretnije osobe, pa i oni koji u porodicama ne dobijaju ni minimum ovakve vrste informacija ili odgoja.

4. Pomislimo samo na uštede koje će se ovim znanjima ostvariti u zdravstvenom sistemu, sistemu borbe protiv ovisnosti, protiv poremećaja u ponašanju, ishrani, problema remećenja reda i mira, maloljetničke delinkvencije, bjezanja sa nastave. A da ne govorimo o kvalitetnijem društvu kasnije, društvu zrelih pojedinaca, onih koji su prošli kroz ovakav odgojno-obrazovni sistem. Biće to daleko korisniji i učinkovitiji članovi društva. Dakle osnova ovog koncepta je PREVENCIJA. Prevencija problema umjesto njegovog rješavanja.

5. Vrijeme od 13 godina koliko traje školovanje je sasvim dovoljno da se sve ova problematika polako i temeljito obradi. Upotrijebimo to ogromno vrijeme i novac koje svakako trošimo u školama, i uradimo nešto dobro za našu djecu, za našu budućnost, za sve nas.

Dakle predmet bi obuhvatao tri veća područja. To su zdravlje, komunikacija-tolerancija i ekologija.

Zdravlje bi obuhvatalo najšire područje i to fizičko i duhovno zdravlje. U fizičko bi se ubrojala problematika zdrave i uravnotezene ishrane, prevencije pušenja, korištenja svih vrsta narkotika i opijata, alkohola, značaj fizičke aktivnosti-teoretska edukacija koja je vrlo bitna za stvaranje zdravog stava o cjelozivotnoj fizičkoj aktivnosti. U duhovno zdravlje bi se ubrojala Mentalna higijena i Izgradnja karaktera.

Dakle-u području ishrane djeca bi mogla učiti o dobroj i kvalitetnoj ishrani-šta jesti, kada, koliko često, navesti im piramidu zdrave ishrane, sastavljati jelovnike, kuhati, dovesti nutricioniste koji ce ih sto vise informisati i prenijeti im sto vise znanja o ovome. Svjedoci smo danas koliko mladi ljudi energije i vremena troše na dijete, uklanjanje posljedica nepravilne ishrane, koliko je emotivno i svako drugo nezadovoljstvo uzrokovano nezadovoljstvom svojim fizičkim izlgedom, a odakle dalje nastaju drugi problemi-emotivni, sa roditeljima, prijateljima, suprotnim spolom. Sve je to posljedica neznanja u ishrani. Zamislimo uštede u sredstvima, vremenu, negativnim emocijama ako bi smo imali obavještene mlade ljude u tom području.

Pušenje-upoznati djecu sa osnovnim znanjima o pušenju-od čega se sastoji dim cigarete, stvoriti što više vizuelnih utisaka kod njih o opasnostima pušenja, pokazati pluća bolesnika, organizovati posjete učenika medicinskim fakultetima jednom u toku školovanja da vide pluća pušača i pluća nepušača. Dovesti stvarni zivot u njihove zivote. Dovesti čovjeka koji je bivsi pušač, da govori o pusenju, kako je tesko ostavio cigaretu, koje je probleme imao zbog cigarete-disanje, smrad cigarete, kašalj, potrošen novac, gubitak samopouzdanja...Samo ako djeca dozive takav problem moći će zauzeti stav prema njemu. Previše je teorije a premalo prakse u svim našim preventivnim aktivnostima.

Alkoholizam-ovu problematiku takodjer mozemo obraditi na nacin koji ce mlade kvalitetno upoznati a onda i navesti ih da zauzmu dobar stav prema koristenju alkohola. Dakle, upoznati ih sa tim sta je alkoholno pice, kako ga se treba koristiti i kada, upoznati ih sa posljedicama pogresnog konzumiranja, i sto je najvaznije pokazati im to u praksi-prikazati im prigodan dokumentarni film. Idealno bi bilo i upriliciti gostovanje čovjeka koji je bio ovisnik o alkoholu, da djeca vide i dozive kako je taj svijet ruzan i nepotreban.

U ove dvije stvari vrlo je vazno pravilno usmjerenje roditelja tj edukacija roditelja kroz roditeljske sastanke ili radionice koje bi drzao pedagog skole ili drugo pedagoško osoblje. Jer nase ponašanje je zapravo imitiranje slike o tome kako su se naši stariji ponašali i koje su vrijednosti hvalili. Ako stariji glorificiraju cigarete i alkohol onda će i djeca vidjeti taj način zivota kao nešto pozeljno. Posebno se misli na mušku djecu i očeve. Oko 80% odrasle muške populacije puši. Ako roditelj svojim primjerom ili govorom pokaze sinu da je dobro da koristi cigarete onda je mala šansa da ih on neće koristiti. Očevi bi trebali učiti sinove pravilnoj upotrebi alkohola. Ličnim primjerom ali i razgovorom. Alkohol moze biti sasvim koristan i normalan sastavni dio naše konzumacije pića, ali ako se pravilno koristi. U pravo vrijeme i u pravoj količini. To očevi mogu objasniti sinovima.

Fizička kulutra je vrlo bitan aspekt zivota. Zanemarujemo obrazovanje djece po pitanju stava tj filozofije o fizičkoj aktivnosti. Djeci se drze časovi fizičkog vaspitanja ali ih se nikada ne uči pravilnom svjetonazoru u vezi fizičke aktivnosti. Teoretski dio se greškom zanemaruje. Nastavnici TIZO bi svake godine trebali odrzati nekoliko časova teoretske nastave na ovu temu. I ispitati i ocjeniti učenike o istom. Naravno ne moramo uvoditi poseban predmet o ovome, nastava Tjelesnog i fizičkog vaspitanja je sasvim dovoljna za obradu ove problematike. Tome da fizička aktivnost treba da bude cjelozivotno opredjeljenje a ne samo dok idu u školu. Mnogo ljudi oba spola nakon srednje škole potpuno zanemare kretanje. U razvijenim zemljama odrasli ljudi aktivno provode svoje slobodno vrijeme, ne gledajući televiziju nego šetajući, druzeći se na otvorenom prostoru, baveći se nekim oblikom rekreacije, makar šetnjom.

Slijedeće područje je područje duhovnog zdravlja, koje bi se opet moglo podijeliti u dva područja-mentalna higijena i izgradnja ličnosti. Ova dva područja se u mnogočemu isprepliću i dopunjavaju. Pri mentalnoj higijeni mislim prvenstveno na odnos mladih ljudi prema medijima. Mislim da je to jedan od najvaznijih zadataka ovog predmeta. Stvoriti kod mladih zdrav odnos prema medijima-televiziji, muzici, kompjuterima. Svjedoci smo pogubnog utjecaja medija na nase mlade ljude. Filmovi, serije, emisije na kojima se redovno desavaju ubistva, nasilje, govor mrznje, primitivizam svake vrste. Muzika koja je puna netolerancije i nasilja. Trivijalne emisije kao sto su Farma ili Veliki brat gdje se prate a time i glorificiraju osobe koje u zivotu ne mogu nista postici na neki drugi način i kojima je jedina šansa da nesto naprave to da nastupe u takvim emisijama. Vrijednosti koje takvi ljudi šire su lijenost, bezobrazluk, drskost, olako prolazenje kroz zivot, primitivizam.

Mladi provode sate na internetu uz razne loše sadrzaje, u nestvarnom svijetu, umjesto da se međusobno upoznaju uzivo, da razgovaraju, sa prijateljima i ukućanima.

Izgradnja ličnosti. Ovo bi takodjer trebalo da bude jedno od područja obrazovanja. Imamo odrasle ljude koji ne znaju donositi odluke, u mnogim područjima svoga zivota. Imamo mnoštvo ljudi koji nemaju samopouzdanja, samopoštovanja, a svjedoci smo kao odrasli ljudi koliko je u zivotu vazno imati kvalitetnu, stabilnu i snaznu licnost. Koliko puta smo zazalili u svim sferama zivota jer smo propustili priliku da uradimo nesto dobro za sebe, pravu stvar? A zasto je nismo uradili? Jer nismo imali samopouzdanja, vjere u sebe. Koliko nam nekada godina treba da smognemo hrabrosti da uradimo neke vazne stvari, stvari koje bi nam potpuno promijenile zivot, učinile ga kvalitetnijim i sretnijim? Ako ljude od malih nogu naučimo da vjeruju u sebe, upoznaju sebe i za sebe donesu prave odluke. Ovdje bi pedagozi mogli koristiti vjezbe ponašanja, učenici će glumiti situacije koje će ocrtavati slučajeve iz stvarnog zivota kada bi ovakve odluke trebalo donijeti. Na taj način će se djeca naučiti da kada do takvih situacija dođe, da znaju reagovati, da se ne suočavaju prvi put u zivotu sa takvim odlukama.

Vrlo vazan dio ove cjeline bi bilo područje Pravilnog ili pozitivnog usmjeravanja. Mladima upravo to treba. Ne samo reći im šta ne treba i šta nije pozeljno nego im reći i šta je dobro. Ako im uzmemo ono što se sada nudi a nismo im dali alternativu onda nismo uradili mnogo. Zapravo bih rekao da je pravilno usmjeravanje ključ izlaska iz svih naših problema. Jer zapravo cijelo naše ponašanje je određeno slikama koje u glavi imamo u vezi nekih stvari. To je jednostavno način na koji mozak radi.

Ako mlade ljude na vrijeme naučimo kako se pristupa nekim stvarima u zivotu, kako se rješavaju neki problemi-sa ljudima, sa samima sobom, jedan AKTIVAN I POZITIVAN odnos prema zivotu onda će imati puno kvalitetniji zivot.

Slijedeće područje gdje treba dosta uraditi kod mladih jeste komunikacija. U ovom podrucju veliku ulogu bi odigrala praksa i vjezbe iz ove oblasti. Mlade ljude treba učiti i kako se izrazavati, poticati ih i ohrabrivati da izrazavaju svoje misli. Mnogi profesori u školama ne rade ne potiču učenike da se izrazavaju, da dozive to gradivo, ne insistiraju na razumjevanju gradiva nego se samo insistira na formi, da se lekcija ispriča kao što u knjizi ili svesci.

Emotivni odgoj-u školama imamo seksualni odgoj a nemamo emotivni odgoj. Naši današnji odnosi među polovima su zasnovani na svemu osim na iskrenosti, otvorenosti i međusobnom poznavanju. Kako onda to mogu da budu funkcionalne osobe u području emocija, veza, braka? Na časovima Emotivnog odgoja bi djevojke mogle reći šta one cijene kod momaka, šta bi zeljele da vide više da je prisutno, šta ih smeta kod suprotnog spola i sl. Momci bi onda uradili isto. Upoznavali bi se, otvoreno govorili o stvarima. Jer samo otvorenim razgovorom mozemo upoznati druge i sebe.Vidjeti gdje griješimo, ispraviti se. Ovo je vrlo vazno područje naših zivota. Izvor je najvećeg zadovoljstva i sreće. Ili najveće frustracije. A o njemu znamo vrlo malo.

Tolerancija je takodjer jedan od vrlo vaznih aspekata, sto bi se obradjivalo teoretski ali jos bi vazniji bio prakticni dio tj vjezbe situacija. Djeca bi trebala da odigraju odredjeni scenario u kojem bi mogli da nauce nacin ponasanja u odredjenoj situaciji koja bi inace izazvala sukob, napad, bilo verbalni ili fizicki. Situacije bi uključivale različita područja u kojima je danas netolerancija dominantna. Netolerancija prema ljudima druge vjere, nacije, emotivnog ili bilo kojeg drugog opredjeljenja. Netolerancija prema slabijima, bolesnima, siromašnijima itd.

Vrlo vazan segment je i ekologija, upoznavanje i poštovanje, čuvanje zivog svijeta oko nas-zraka, vode, tla, biljaka i zivotinja. Problemi koje imamo danas sa vremenom, nagle promjene temperatura, poplave, ozonske rupe su posljedica ove nebrige, sa opasnošću da ugrozi i samo postojanje čovjeka i našeg uobičajenog načina zivljenja. U mladima se od malih nogu treba razvijati ljubav i paznja prema prirodi,  biljkama i zivotinjama. I to ne samo teoretski, nego i praktično. Djecu treba odvesti na farmu da upoznaju kravu, konja, psa, macku, da upoznaju paradajz, papriku, krompir. Da vide i dozive sta je zemlja, voda, zrak. Sve su to stvari koje je vrlo lako uraditi, organizovati. Onda ih upoznati sa zagadjivačima okoline, odvesti ih i pokazati, pokazati efekte zagadjenja. Tek onda djeca mogu dobiti osjećaj za prirodu. Ne mozemo imati osjecaj ni prema cemu sto nismo dozivjeli. A osjećaji su pokretaci akcija i ponasanja.

Nastavne tehnike bi dakle trebale biti teoretska osnova, rasprava i razgovor nastavnika i učenika o problematici, učenje kroz glumu situacija, realne situacije-razgovor sa ljudima koji imaju iskustvo iz tog područja.

Vjezbe situacija su vrlo vazne u svakoj od oblasti predmeta Odgoj jer mladi u sebi dozivljavaju situacije, osjećaju ih, upoznaju sebe, svoj način reagovanja i nošenja sa problemima. Tako će se jednom kada se nađu u realnoj situaciji znati dobro postaviti i izaći iz nje sa uspjehom.

Trebalo bi u okviru sistema imati i savjetovaliste za roditelje po pitanju odgoja djece. Roditelji trebaju znati neke cinjenice i tehnike kako odgajati svoju djecu. Odgoj je znanje. Greške koje prave u odgoju djece ne prave jer ne vole svoju djecu nego jer ne znaju bolje  To znanje im se moze dati, naravno samo onim roditeljima koji to budu zeljeli. Od strane pedagoga škole ili nekog drugog stručnog zaposlenika obrazovnog sistema. Vrlo lako i vrlo brzo. U vidu seminara i radionica.

Ako se pitamo zašto ovoga nema nigdje u svijetu tj zašto se nigdje u svijetu odgoju ne pridaje tolika paznja, odgovor je vrlo jednostavan. Današnji školski sistem je uz manje korekcije osmišljen prije stotinjak godina, a formiran je sa ne baš poetičnom i uzvišenom svrhom. Sam sadrzaj nastavnog plana i programa ukazuje na to da je cilj obrazovanja prvo bio stvoriti radnike, one koji će popuniti mnoga radna mjesta koja su nastajala nakon industrijske revolucije. Ideja nije bila stvoriti sistem koji će od pojedinca stvoriti kompletnu ličnost, sretnu i sposobnu osobu, koja zna dosta o sebi i drugim ljudima, i tako moze ostvariti maksimalnu moguću sreću. Usmjerenje na sreću pojedinca je tada bio potpuno nepoznat koncept.

Ali ako u 2010-oj nije vrijeme da razmišljamo o tim stvarima i razvijamo ih, kada će biti?

Razne nevladine organizacije, posebno u skandinavskim zemljama, su se izborile da dosta ovakvih sadrzaja bude u skolskom sistemu, iako ne u ovom obimu i na ovako kvalitetan način. Ako ovaj prijedlog nudi još bolje po pitanju odgoja nego što oni imaju, zar je to nešto čega se trebamo stidjeti, ili čekati da neko veći to uradi pa da mi osjećamo da i mi imamo pravo na to?

Zašto mi ne bi smo imali hrabrosti i bili predvodnici i inovatori nečega tako bitnog i dobrog?

S poštovanjem.