Cigarete-upoznati djecu sa osnovnim znanjima o pušenju-od čega se sastoji dim cigarete, stvoriti što više vizuelnih utisaka kod njih o opasnostima pušenja, pokazati pluća bolesnika, organizovati posjete učenika medicinskim fakultetima jednom u toku školovanja da vide pluća pušača i pluća nepušača. Dovesti stvarnu situaciju u njihove zivote. Dovesti čovjeka koji je bivsi pušač, da govori o pusenju, kako je bilo tesko ostaviti cigaretu, koje je probleme imao zbog cigarete-disanje, neprijatan miris, kašalj, potrošen novac, gubitak samopouzdanja...

Alkohol-ovu problematiku takodjer mozemo obraditi na nacin koji ce mlade kvalitetno upoznati sa alkoholom. Nije izlaz u tome da stvari zabranjujemo nego da ih naučimo pravilno koristiti. Jer svaka zabrana dovodi do još veće konzumacije. Dakle, upoznati ih sa tim sta je alkoholno piće, kako ga se treba koristiti i kada, upoznati ih sa posljedicama pogrešnog konzumiranja, i sto je najvaznije pokazati im šta pogrešna upotreba alkohola zaista znači. Mozda na čas Odgoja dovesti osobu koja je imala problema sa alkoholom, nekog ko ce moci iz prve ruke da kaze mladima sta je zloupotreba alkohola i koji sve problemi u porodici, na poslu i inače u zivotu dolaze sa upotrebom alkohola.

Slijedeće područje je područje duhovnog zdravlja, koje bi se opet moglo podijeliti u dva područja-mentalna higijena i izgradnja karaktera.

Pri mentalnoj higijeni mislim prvenstveno na odnos mladih ljudi prema medijima. To je mozda jedan od najvaznijih zadataka ovog predmeta. Jer većina problema koje danas imamo sa

maloljetničkom delinkvencijom dolaze iz toga da mladi vide nasilje u medijima i onda imitiraju taj način razmišljanja, razgovora i ponašanja. I ovdje također ne treba zabraniti mladima da gledaju televiziju nego ih naučiti kako i koliko treba da je koriste. Naučiti ih da televizor sluzi njima a ne oni njemu. Odabrati i gledati dobre i kvalitetne programe, a ne svaku emisiju koja se emituje. Dakle opet-ne zabraniti nego poučiti, kako pravilno koristiti.

Trenutno smo izabrali put ne razgovaranja o stvarima sa mladima. A to je pogrešan put. Kako mogu sazrijevati u nekoj problematici kada o njoj ne razgovaraju? Samo kroz razgovor i razmjenu mišljenja sazrijeva njihov stav i način razmišljanja. Mnoge stvari nam zvuče drugačije kada ih kazemo, kada ih izreknemo. U tome je snaga razgovora i razmjene ljudskih mišljenja.

Djeca često ne razgovaraju jer se boje reći ono što misle i pitati ono što ih interesuje. Boje se podsmjeha vršnjaka. Većina njihovog razgovora je bezvezno glupiranje. Ali ne zato što to zele, nego što jača, nasilnija manjina to nametne kao model ponašanja. I oni nemaju drugog izlaza.

Svaki smislen razgovor nailazi na podsmijeh i osudu. Ali kada se stvori atmosfera u kojoj je moguće i pozeljno reći nešto konstruktivno, većina učenika to jedva dočeka. Ozbiljna i dobra pitanja i razmišljanja tada pršte. Tada se vidi koliko su učenici zeljni da nešto kazu o bitnim stvarima, da ih se čuje. Zato mi moramo raditi na tome da na času i inače u školi stvaramo okruzenje i atmosferu koje će poticati i ohrabrivati konstruktivan i dobar razgovor i izrazavanje učenika o svemu što ih interesuje.

Emotivni odgoj-u školama imamo seksualni odgoj a nemamo emotivni odgoj. Naši današnji odnosi među polovima su zasnovani na svemu osim na iskrenosti, otvorenosti i međusobnom poznavanju. Kako onda to mogu da budu funkcionalne osobe u području emocija, veza, braka? Na časovima Emotivnog odgoja bi djevojke mogle reći šta one cijene kod momaka, šta bi zeljele da vide više da je prisutno, šta ih smeta kod suprotnog spola i sl. Momci bi onda uradili isto. Upoznavali bi se, otvoreno govorili o stvarima, raspravljali. Jer samo otvorenim razgovorom mozemo upoznati druge i sebe.Vidjeti gdje griješimo, ispraviti se. Ovo je vrlo vazno područje naših zivota. Izvor je najvećeg zadovoljstva i sreće za čovjeka. Ili najveće frustracije. Osnova je funkcionalne porodice. A uopšte ne postoji dijalog polova u vezi njega. Apsurdno. Sramota za savremeno društvo.

Izgradnja karaktera. Ovo bi takodjer trebalo da bude jedno od područja obrazovanja. Imamo odrasle ljude koji ne znaju donositi odluke, u mnogim područjima svoga zivota. Ako ljude od malih nogu naučimo da vjeruju u sebe, kako da donesu prave odluke, onda smo uradili veliku stvar. Također je vrlo vazno razvijati ličnu hrabrost. Šta nam vrijedi ako mlade naučimo šta je dobro ako oni nemaju hrabrosti da se kroz zivot za to izbore? Sjetimo se samo koliko smo puta propustili uraditi pravu stvar jer nismo imali hrabrosti za to. Na svakom planu-profesionalnom, ličnom. Zašto te mlade ljude ne oboruzati znanjem i odlučnošću s kojim će biti sposobni da sutra za sebe stvore sretan i ispunjen zivot. Lična hrabrost obuhvata i područje kao što je borba za vrijedne stvari u zivotu. Najčešće je pogrešan put najlakši. Ili ako već osjete posljedice nekih loših zivotnih izbora, i zele nešto promijeniti, nemaju snage da se promijene, jer pozitivna promjena trazi disciplinu, trud, hrabrost da se odoli iskušenju i krene drugim, naizgled tezim putem putem. A niko ih toj hrabrosti nije naučio i istakao je kao bitnu.  

U okviru ove cjeline je i komunikacija-tolerancija. Trebamo ih učiti bontonu, kako se ponašati i razgovarati. Sa roditeljima, prijateljima. Učiti ih senzibilizaciji u vezi samohranih majki, nasilja u porodici, pomoći starijima. Također ih treba poticati i ohrabrivati da izrazavaju svoje misli, da razvijaju i oblikuju svoje mišljenje o gradivu o kojem uče na časovima. Ovo se moze postići različitim vjezbama iz komunikologije i pedagogije. Treba uvesti što više praktičnih vjezbi u ovaj predmet. Komunikolozi i pedagozi bi bili predavači ovog područja Odgoja.

U području ishrane djeca bi mogla učiti o dobroj i kvalitetnoj ishrani-šta jesti, kada, koliko često i koliko, navesti im piramidu zdrave ishrane, sastavljati jelovnike, kuhati. Svjedoci smo danas koliko mladi ljudi energije i vremena troše na dijete, uklanjanje posljedica nepravilne ishrane, koliko je emotivno i svako drugo nezadovoljstvo uzrokovano nezadovoljstvom svojim fizičkim izgledom. Sve je to posljedica neznanja u ishrani. Umjerenost je ključ svega. Nutricionisti bi bili predavači ovog područja nastave.

Vrlo vazan segment je i ekologija, upoznavanje i poštovanje, čuvanje zivog svijeta oko nas-zraka, vode, tla, biljaka i zivotinja.U mladima se od malih nogu treba razvijati ljubav i paznja prema prirodi, biljkama i zivotinjama. Ne samo teoretski, nego i praktično. Djecu treba odvesti na farmu da upoznaju kravu, konja, piliće, da upoznaju paradajz, papriku, krompir. Da vide i dozive sta je zemlja, voda, zrak. A osjećaji su pokretaci pozitivnog odnosa. Profesori biologije ili tehnolozi bi predavali ovaj dio nastave Odgoja.

Prednost ovakvog predmeta je što će djelovati preventivno. Umjesto da ispravljamo posljedice neznanja o svim navedenim stvarima (toliki novac, vrijeme i trud se danas potroše), dajmo im to znanje kada je najbolje vrijeme i mjesto za to, kada se formiraju kao ličnosti.

Djeca u školama provedu 13 godina života. 13 godina. To nije mali broj sati, dana i mjeseci. Previše da bi se mogao dozvoliti luksuz da ih kao društvo za svo to vrijeme ne učimo ništa o tolikom broju stvari od kojih će im se sastojati 90% budućeg odraslog zivota, truda, nastojanja i razmišljanja.

Postoji nekoliko predmeta koji donekle tretiraju odgojnu tematiku, ali je problematika razjedinjena, tretira se samo mali broj tema. Smatram da je vrlo vazno da tematici odgoja damo joj jedan, višegodišnji i tematski bogat i raznovrsan predmet. Jer, dajući nekoj problematici predmet, mi je priznajemo kao bitnu, u očima društva. Predmet bi tako zapošljavao stručnjake brojnih profila. Pedagoge, biologe, sociologe, komunikologe, nutricioniste, tehnologe, profesore Bosanskog jezika.

Višegodišnje izučavanje daje kontinuitet u bavljenju nečim, a kontinuitet opet stvara podsvjesni osjećaj vaznosti, bitnosti neke problematike. Mladima bi tako odgoj u zivotima bio prisutan dugo vremena, iz godine u godinu bi se radile i učile pozitivne stvari i po svim zakonima pedagogije to moraju biti kvalitetniji mladi ljudi od ovih koji školu završavaju danas. Trebaju li nam takvi ljudi danas?

Projekat također sadrzi i prijedlog da se za roditelje koji to zele organizuju seminari i radionice iz savremenog odgoja. Svi mozemo puno da učimo. Nije za naše dijete uvijek najbolje ono što mi mislimo da je najbolje. Mnogi roditelji iz najbolje namjere prave velike greške u odgoju i zbog toga kasnije imaju probleme. Osim toga tu se mogu razmjenjivati mišljenja i iskustva. Zajedno uvijek znamo više.

U vezi ovog projekta ali i drugih inicijativa mozete više saznati i kontaktirati nas na internet stranici koju vodim sa kolegom Emirom Harčinom, profesorom Bosanskog jezika i knjizevnosti. Ovaj projekat kao i mnoge druge ćemo pokušati realizovati kroz udruzenje građana Zivimo zajedno. Više o nama mozete saznati na sajtu www.zivimo-zajedno.page.tl  Pridruzite nam se, dajte svoj komentar, prijedlog...Uvijek ste dobro došli.